Ništa se ne mijenja dok se ne pojavi netko tko je spreman napraviti prvi korak.

Mirenje uz nemirne odluke

Gotovo uvijek se nađe netko tko će se ponuditi kao glas razuma. U raznima situacijama na raznim mjestima. Netko tko će reći da nema potrebe za sukobima, da treba smiriti situaciju, razgovarati i pronaći zajednički jezik.

Takva je uloga, barem na prvi pogled, vrlo zahvalna. Problem nastaje kada se mir počne uvoditi tako da najprije treba ukloniti sve ono što bi moglo remetiti zamišljenu harmoniju.

Nije svaki mir posljedica dogovora. Ponekad je posljedica toga što su oni koji se nisu slagali jednostavno prestali biti na mjestu na kojem su mogli nešto reći. Naravno, sve se može napraviti potpuno mirno i prema pravilima. Nekoga se premjesti. Nekome se dodijeli drugo zaduženje. Nekoga se pošalje u drugu organizacijsku jedinicu. Nekome se objasni da je promjena zapravo prilika. Sve izgleda administrativno uredno, a atmosfera se odjednom čudesno smiri.

Čudno je samo što se mir najčešće pojavi upravo nakon što nestanu oni koji su postavljali neugodna pitanja. Možda je to novi oblik upravljanja odnosima. Ili upravljanje nestancima. Još bolje, upravljanje promjenama mišljenja.

Ne treba više uvjeravati ljude da se slože. Dovoljno je organizirati sustav tako da se oko važnih odluka nalaze uglavnom oni koji će se složiti. Tada i odluke postaju jednostavnije.

Ako se netko pita zašto su baš određeni ljudi raspoređeni na određena mjesta, odgovor može uvijek biti vrlo pristojan: Potrebe sustava. Ako se pita zašto je netko premješten, opet postoje potrebe sustava. Ako se pita zašto se neke ljude čuje više, a neke manje, možda je i za to kriv sustav.

Pa zbog toga i postoje tako opće stvari koje se uvijek mogu iskoristiti i prilagođavati potrebama. Onaj tko to zna, mora biti dobar upravitelj i zato njega treba stalno birati. Ponavljati izbor dok je to moguće.

Čini se da sustav može biti vrlo koristan sugovornik. Nikada ne podiže glas, nikada ne priznaje osobne interese i nikada ne kaže da nekoga unaprijed želi odabrati.

A ipak nekako uvijek završi tako da su na pravim mjestima pravi ljudi. Možda je zato najvažnije pitanje sasvim jednostavno: „Što ako se mir ne postiže dogovorom, nego odabirom onih s kojima nema potrebe pregovarati?“

Primjerice, može se odabrati onoga tko će sakriti isplate temeljem lažnih putnih naloga. Može se odabrati one koji će umjesto povrata robe tražiti povrat gotovine. Ili se može odabrati one koji su spremni nagovarati na lažne iskaze, one koji će objašnjavati kako su određene grupacije ljudi nepoželjne. Obično bi za njih rekli da ako se njima pripada onda s ne mora očekivati bolje plaćeno radno mjesto.

Tada više nije riječ o mirenju. To je samo vrlo mirno donošenje nemirnih odluka.

Njih rad je jednostavan jer nemaju oni ni srama ni morala. Ali imaju brige od trenutka kada saznaju da su neke njihove izjave snimljene, zapisane, uredno posložene u registratorima, pronađeni slučajni zapisi, dokazi o namještenoj dokumentaciji a koju nitko nije smio vidjeti. Onda nastaje panika.

Sad je već riječ o nemirnim posljedicama nemirnih odluka.