Nije dovoljno da svatko obavi svoj dio posla ako nitko ne preuzima odgovornost za konačni rezultat.

Kad se dokaz mora pronaći

U svakom ozbiljnom sustavu, ili ako ćete jednostavnije, poduzeću, dokazi su važni. Nije samo sud taj koji traži dokaze. Bez dokaza je teško donijeti zaključak, još teže donijeti odluku, a gotovo nemoguće nekoga proglasiti odgovornim.

Zato je sasvim razumljivo da se dokazi traže.

Ponekad se traže prije nego što se donese odluka. Ponekad nakon nje. A u posebno učinkovitim sustavima, odluka može postojati i prije nego što se dokaz pojavi. Čak i prije sumnje. Tada postupak postaje jednostavniji.

Najprije treba znati što se želi dokazati. Nakon toga se može krenuti u potragu za nečim što bi to potvrdilo.

Ako se ništa ne pronađe, nema razloga odustati. Možda je potrebno samo preciznije definirati problem. Ono što jučer nije bilo dovoljno važno, danas može postati ozbiljan propust. Ono što se prije smatralo uobičajenim, može se naknadno protumačiti kao neprihvatljivo. A ono što se nije dogodilo može se, uz dovoljno mašte i dovoljno papira, početi promatrati kao nešto što se gotovo dogodilo.

Posebno je korisno kada se prikuplja više sitnih stvari. Jedna bilješka možda ne znači mnogo. Jedan e-mail također. Jedan prigovor može biti slučajnost. Naravno, kada trebate dokazati uspješan rad, onda niti stotine samostalnih inicijativa i uspješnih rezultata nisu dovoljni.

Ali ako se sve potrebno složi na jedno mjesto, može nastati vrlo uvjerljiva zbirka dokaza. Nije nužno da svaki pojedinačni dio nešto dokazuje. Važno je da zajedno izgledaju dovoljno ozbiljno.

Još je učinkovitije ako se pritom zanemare svi oni dijelovi koji se ne uklapaju u željenu priču. Dobri dokazi ne bi trebali zbunjivati zaključak.

Ako zaposlenik godinama ima dobre rezultate, pohvale, dobre ocjene i podršku kolega, to može biti nezgodno ako se odjednom želi pokazati da postoji problem. Zato uvijek možete nagovarati kolege od vrata do vrata i pristojno zamoliti ga napišu koju potrebnu riječ o kolegi. Pri tome nije poželjna dobra riječ, jer loša bi tu trebala biti za svaki slučaj, a dobra bi smetala. Neka se nađe tu ako zatreba. I naravno da se zna kada će zatrebati. Zato takve stvari treba promatrati pažljivo. Možda jednostavno nisu relevantne.

Kada se jednom odluči da problem postoji, pitanje više nije postoji li problem, nego kako ga najbolje dokumentirati. A kada dokumentacija napokon bude dovoljno velika, odluka može izgledati kao sasvim prirodan završetak postupka.

Nitko više ne mora pitati što je bilo prvo, problem ili potraga za dokazima.

Važno je samo da papir na kraju izgleda uvjerljivo. Uostalom, papir trpi sve promjene. Čak i priču koja je nastala tek nakon što je odluka već donesena. A kada se dokaz mora pronaći, najvažnije je ne dopustiti da vas činjenice ometaju u potrazi.

Onda ostaju neka sasvim jednostavna pitanja.

Ako se naknadno utvrdi da je postupak bio namješten, tko za to odgovara? Zašto osobe koje provode postupke, u isto vrijeme namještaju, budu otkrivene ali ne snose nikakvu odgovornost?

Ako oni koji su tražili postupak na nekom slučajnom sastanku priznaju svoju ulogu u cijeloj priči, tko će pitati za njihovu odgovornost? I što ako još uz to nisu niti svjesni što su priznali.

I kako je moguće da netko tko sudjeluje u takvom postupku smatra da može podizati telefon i od zaposlenika državnih tijela tražiti ne samo recimo kontrolu nečega, nego i konkretne aktivnosti? Recimo nešto zatvoriti. Sami prosudite o tome što se može zatvoriti.

Možda su to samo pitanja.

A možda bi jednom trebali nastati i odgovori.