Najveća prepreka promjenama često nije nedostatak rješenja, nego nedostatak volje da ih provedemo.

Jedno pravilo, dva radna vremena

U svakom uređenom sustavu radno vrijeme ima svoju svrhu. Postoje početak i kraj radnog dana, postoje evidencije, postoje pravila i postoje ljudi koji ih trebaju poštovati.

Posebno je važno da se zna kada je netko na poslu. Još je važnije da se zna kada nije.

Zato se mogu uvesti kartice, evidencije, radni nalozi i različiti drugi načini praćenja radnog vremena. Sve to ima smisla. Uostalom, kako bi se inače moglo znati tko radi, koliko radi i kada radi?

Problem nastaje tek kada se ista pravila počnu različito primjenjivati. Pa ne možeš svakoga pratiti jer nisu svi tu da rade. Neki vole samo upravljati iako ni sami ne znaju što znači upravljati. Neki vole samo malo popričati uz besplatnu kavicu, jer doma nemaju aparate s besplatnom kavom ili kavom koja se poslužuje uz tračeve.

Tada radno vrijeme može postati vrlo zanimljiva kategorija. Za neke je dovoljno da se pojave na radnom mjestu, dok se kod drugih može vrlo precizno utvrđivati jesu li zakasnili nekoliko minuta. Nekima se izostanak može objasniti okolnostima, obvezama i nepredviđenim situacijama, dok se kod drugih i rad izvan službenog vremena može promatrati kao nešto što treba dodatno kontrolirati.

Netko može putovati i ostati bez prijevoza pa će biti kažnjen. Jer recimo, nije morao kasniti ako je mogao prošetati do šefa autoprijevoznika i jednostavno ga zamoliti da ga hitno odveze na posao. A netko drugi može šetati po svijetu, promovirati svoj rad, možda usput napraviti neku izložbu, razgovarati s neobičnim ljudima. Ali to je u korist službi. Valjda zato jesmo službenici. Nije bitno jesmo ili državni ili javni. Privatnici? Pa i tamo se služi. Samo nekim drugim osobama. Bitno je da se služi. Ovaj što nema prijevoz zbog oluje ne služi. On čeka pa je zato i kriv.

Neke možete dočekivati na hodniku i javljati nadređenima kada su došli, koliko su zakasnili, kada su izašli na marendu, a kada su se vratili. Ti isti koji prate, mogu poznavati sustav malo bolje i onda neće samo kasniti nego se neće pojaviti, ali će uredno znati na koji se Zakon, pravilnik i članak trebaju pozvati da bi neopravdani izostanak opravdali.

Posebno je zanimljiva situacija kada zaposlenik odradi posao navečer, vikendom ili kod kuće, jer ga jednostavno nije moguće završiti unutar redovnog radnog vremena. Takav rad može biti vrlo koristan dok se posao treba napraviti. No kada dođe vrijeme za evidenciju, odjednom postaje važno gdje je točno zaposlenik bio u određenom trenutku. Tko ti je kriv što si radio doma. Nisi trebao raditi. Nisi na popisu poželjnih osoba pa to ne može biti nagrađeno. Ali se očekuje da i dalje tako postupaš jer ključ u bravu je opasnost za sve. Posao mora biti odrađen. Pa zamisli da netko tko samo voli upravljati mora tražiti posao u lokalnoj prodavaonici ili još gore, u nekim tvornicama gdje uz fizički posao ima i prašine.

Tako se može dogoditi da se rad ne mjeri prema onome što je napravljeno, nego prema tome gdje je osoba evidentirana.

A onda nastaje čudesna situacija u kojoj isti sat može vrijediti različito.

Jedan sat proveden izvan radnog mjesta može biti nevažan ako ga je odradio netko kome se vjeruje. Kod drugoga može postati razlog za dodatnu kontrolu. Jedan izostanak može biti „razumljiv“, drugi „nedopustiv“. Jednome se vjeruje na riječ, drugome se traži dokaz za svaku riječ.

Naravno, sve to može biti potpuno u skladu s pravilima. Jer pravila sama po sebi nisu problem. Problem nastaje kada njihova primjena postane selektivna. Tada više nije najvažnije koliko se radi, nego tko radi. Nije najvažnije kada je posao napravljen, nego tko ga je napravio. I nije najvažnije postoji li pravilo, nego na koga se u tom trenutku odluči primijeniti.

U takvom sustavu kartica za evidenciju radnog vremena može postati vrlo precizan alat. Samo ne nužno za mjerenje rada. Ponekad može poslužiti za mjerenje podobnosti.