Odgovornost bez ovlasti često ostaje prazna riječ, a ovlasti bez odgovornosti mogu postati izvor novih problema.
Nemogući zadatak, moguća krivnja
Svaki zadatak bi trebao biti jednostavan. Npr. dobiješ uputu, napraviš ono što se traži i za svoj rad odgovaraš u granicama onoga što ti je zadano. Problem nastaje kada zadatak nije dovoljno jasan. Ali bez brige, odgovornost je vrlo jasna.
Svaki zadatak bi trebao biti jednostavan. Npr. dobiješ uputu, napraviš ono što se traži i za svoj rad odgovaraš u granicama onoga što ti je zadano. Problem nastaje kada zadatak nije dovoljno jasan. Ali bez brige, odgovornost je vrlo jasna.
Ako se traži da se napravi točno ono što je određeno, onda je svako odstupanje problem. Ako se kasnije pokaže da bi rezultat bio bolji da se gledalo širu sliku, onda se odjednom postavlja pitanje zašto se nije gledalo širu sliku. Ono što je jučer bilo pogrešno jer nije bilo po uputi, danas može postati pogrešno upravo zato što je bilo strogo po uputi.
Takav sustav ima jednu posebnu prednost. Gotovo je nemoguće pobijediti. Naravno, ako si s ove druge strane. Ali ako si akter one prve strane, onda sve podržava tvoju ideju. Jednostavno možeš galamiti pa prebaciti krivnju. Možeš biti bučan i na hodniku i u pisanoj formi. A onda jednostavno sakriješ tragove svoje nesposobnosti. Možeš čak i ignorirati prijedloge i kasnije reći da ih nije bilo i da su to bile samo svađe i prigovaranja. Ako ti netko pokuša objasniti onda jednostavno više ne razgovaraš s tom osobom. Što će ti ljudi koji nisu usklađeni s tvojim planom osobnog napretka. Mailom možeš puno kvalitetnije učiniti da tvoj sugovornik bude loš radnik.
U konačnici, nije važno koliko je zadatak bio jasan. Važno je da se nakon svakog zadatka može pronaći odgovarajući razlog zbog kojeg nije izvršen na pravi način.
Posebno je zanimljivo kada se kriterij uspješnosti ne odredi unaprijed. Za one pametnije će se pojaviti tek nakon što je posao završen. Tada se lako može dogoditi da ono što je bilo dovoljno jučer, danas više nije dovoljno. A ako nije dovoljno, uvijek postoji mogućnost da se pronađe odgovornost.
Posebno je zanimljivo kada se kriterij uspješnosti ne odredi unaprijed, nego se pojavi tek nakon što je posao završen. Tada se lako može dogoditi da ono što je bilo dovoljno jučer, danas više nije dovoljno. A ako nije dovoljno, uvijek postoji mogućnost da se pronađe odgovornost.
Posebno je zanimljivo kada se kriterij uspješnosti ne odredi unaprijed. Za one pametnije će se pojaviti tek nakon što je posao završen. Tada se lako može dogoditi da ono što je bilo dovoljno jučer, danas više nije dovoljno. A ako nije dovoljno, uvijek postoji mogućnost da se pronađe odgovornost.
Ako odgovor na to pitanje ovisi o tome kako je posao na kraju ispao, onda više ne govorimo o zadatku. Govorimo o sustavu u kojem je rješenje poznato tek nakon što se pronađe krivac.
A to je zapravo idealan sustav.
Zadatak može biti nejasan, rok može biti nemoguć, upute se mogu promijeniti, kriteriji se mogu prilagoditi, ali odgovornost mora ostati. To zapravo znači sljedeće. Ne razmišljaj jer razmišljanje ne vodi nigdje. Ne traži pojašnjenja jer onda samo nekome smetaš. Ne pitaj jer zahtijevaš nečiji dodatni angažman. I tako je već definirano da si nesposoban i loš radnik. Samo to netko mora reći.
Tako se krug zatvara. Zapravo nije potrebno zadati dobar zadatak. Dovoljno je zadati zadatak koji se kasnije može proglasiti loše obavljenim. Zadatak mora biti takav da nikada nije jednoznačan. Ali na prvu mora biti jednostavan i jednoznačan. To čak nije teško ni napraviti. Samo se ujutro nakon jutarnje kave ne uključiš dovoljno i razmišljaš minimalno dok pišeš zadatak. Jer kad je zadatak nemoguć, neuspjeh je očekivan. A kad je neuspjeh očekivan, krivac je samo pitanje vremena.
Tko u cijeloj toj priči ima najviše koristi?
Naravno, oni koji skupljaju bodove za neko novo napredovanje. Neku novu funkciju. Nećeš naći lakši način od dodatnog boda nego kad uspješno ukažeš i organiziraš nečiju nesposobnost. Ma nije uopće bitno koje alate koristiš jer u toj situaciji cilj opravdava sredstva.
