Povjerenje se ne gubi samo velikim pogreškama, nego i malim postupcima kojima svakodnevno pokazujemo koliko nam je stalo do drugih.

Što nam ostaje nakon svega?

Radnik danas ne prodaje samo svoje vrijeme. Svojim radom stvara vrijednost, iz svoje plaće financira vlastiti život, ali istodobno sudjeluje i u sustavu koji od njega očekuje da stalno troši, ulaže i bude financijski aktivan.

Istodobno se sve više govori o tome kako privatni novac treba pokrenuti, usmjeriti prema ulaganjima i staviti u funkciju gospodarstva. U takvom pristupu lako se zaboravlja da je novac koji radnik štedi rezultat njegova rada i da bi odluka što će s njim učiniti trebala biti prvenstveno njegova.

Štednja nije samo novac koji stoji na računu. Za radnika ona znači sigurnost. To je mogućnost da preživi nekoliko mjeseci bez plaće, da ne mora prihvatiti svaki posao pod bilo kojim uvjetima, da može pomoći obitelji ili riješiti stambeno pitanje bez novog zaduživanja.

Čovjek koji nema nikakvu pričuvu mnogo je ovisniji o poslodavcu, banci i sustavu. Čovjek koji je uspio nešto sačuvati ima određeni prostor za izbor.

Zato je važno promatrati smjer u kojem se mijenja odnos prema privatnom novcu. Kada se građane potiče na veću potrošnju, ulaganje ili korištenje različitih financijskih proizvoda, treba istodobno postaviti pitanje: gdje je granica između poticanja gospodarske aktivnosti i zadiranja u osobnu financijsku slobodu?

Posebno je važno pitanje za radnike. Ako cijeli život rade kako bi stvorili određenu sigurnost, zašto bi se njihova štednja promatrala samo kao neiskorišteni kapital koji treba staviti u funkciju nečijih drugih ciljeva?

Radnik bi trebao imati mogućnost odlučiti hoće li svoj višak potrošiti, investirati ili jednostavno sačuvati.

Jer pravo na vlastiti novac nije samo pravo na njegovo posjedovanje. To je i pravo da odlučujemo što ćemo s njim učiniti.

A upravo ta mogućnost izbora određuje koliko je čovjek stvarno financijski neovisan.