Odgovornost nije traženje krivca nakon što se problem pojavi, nego spremnost da se problem spriječi prije nego što nastane.

Nagrada koja se sama dodjeljuje

U svakom sustavu koji drži do sebe nagrade se dodjeljuju prema jasnim kriterijima. Kriteriji možda nisu uvijek svima poznati, ali upravo zato i postoje, da se o njima ne raspravlja previše.

Posebno je praktično kada o nagradama odlučuju oni koji se istodobno mogu naći među kandidatima za nagradu. Time se cijeli postupak značajno pojednostavljuje. Nema potrebe za dugim traženjem zaslužnih kada se zaslužnost može prepoznati neposredno. Iz prve ruke i bez dodatnih konzultacija.

Ipak, kako bi sve izgledalo uvjerljivije, dobro je nagraditi i druge. To je važno zbog dojma. Ako nagradu dobije samo jedan čovjek, moglo bi se postaviti nepotrebno pitanje. Ako ih nagradu dobije mnogo, pitanje se nekako izgubi u masi. Zato je u nekim organizacijskim jedinica bitno biti dobar s onima na poziciji, a u nekoj će taj na poziciji nagradu dati svima jer će tako manje morati opravdavati svoju nagradu.

Još je korisnije ako nagrade nisu jednake. Jednaki iznosi mogli bi ostaviti dojam da su svi jednako zaslužni, a poznato je da u svakom sustavu postoje oni koji su ipak malo zaslužniji od ostalih.

Tako se dobiva savršena kombinacija: nagrađeni su mnogi, kriteriji postoje, odluka je donesena, a transparentnost je zadovoljena samom činjenicom da je sve provedeno kroz propisani postupak.

U takvom sustavu nagrada više nije samo priznanje za rad. Ona postaje zgodan način da se potvrdi da su kriteriji ispravni, da su odluke opravdane i da je upravo onaj tko odlučuje o nagradama, sasvim slučajno, vrlo često među onima koji su ih zaslužili.

A kada se sve to događa prema pravilima, preostaje samo jedno neugodno pitanje:

Tko nagrađuje one koji odlučuju o nagradama?

Ali bez brige. I oni mogu mirno spavati jer netko misli i na njihove nagrade iako su to nekad upravo sami oni.

Nagrada može imati i jednu posebno korisnu funkciju: može poslužiti za održavanje tišine. Ne nužno zato što je nekome izričito rečeno da šuti, nego zato što je ponekad dovoljno pokazati da se glasno postavljanje pitanja može, sasvim slučajno, pretvoriti u vrlo ugodnu promjenu mišljenja.

Još je elegantnije kada se prijedlog za nagradu pojavi kao rezultat širokog konsenzusa. Netko ga napiše, netko drugi potpiše, treći ga formalno predloži, a onaj tko je sve pokrenuo može se u prikladnom trenutku potpuno iznenađeno zapitati kako je do svega toga uopće došlo.

Takav sustav ima i dodatnu prednost. Onaj tko odlučuje ne mora nužno izgledati kao osoba koja odlučuje. Dovoljno je da se odluka pojavi na pravom mjestu, s pravim potpisima i u pravo vrijeme. Nakon toga svi mogu biti zadovoljni, a odgovornost može slobodno potražiti novi dom.

Tako nagrada prestaje biti samo priznanje za dobro obavljen posao. Ona može postati sredstvo za održavanje mira, nagrađivanje poslušnosti, stvaranje dojma zajedništva ili jednostavno način da se određeni glasovi učine malo tišima.

I zato je ponekad teško razlikovati nagradu za rad od nagrade za dobar odnos prema onome tko o nagradama odlučuje.

A posebno je zanimljivo kada se na kraju više nitko ne sjeća tko je napisao prijedlog, tko je odabrao potpisnike i tko je sve pokrenuo. Svi znaju tko je dobio nagradu. Samo se više ne zna tko je odlučio da baš tako treba biti.